Craiova, Rumunjska. Bila sam toliko zbunjena kad sam se probudila . Gdje sam ja? Zašto je soba tako malena? I zašto me toliko bole leđa?

………..

Oh. Vratila sam se. Da moja majka nije bila ovdje, cijeli  dan bi ostala u krevetu. Znate, puno sam vremena promišljala o tome što napisati. Trebam li biti iskrena ili trebam napisati “Haha! Jako sam sretna, toliko mi je nedostajalo Rumunjska, moja “draga” domovina … i tako dalje? ” To bi bila laž. Vrijeme u Njemačkoj bilo je divno. Imala sam apsolutno sve, mnogo više nego što sam očekivala, pa sam čak i imala sigurnost. Zahvaljujući Certi. Nije oglašavanje, to je samo istina. Ali … kao što već znate, ne trebam previše ljudi da bi bila sretna. Ali one koje imam u mom srcu moraju uvijek biti dobre. I uvijek trebam potvrdu: “X i Y su u redu”. I skoro (s iznimkom jednog dana u prosincu) sve moje dane u Berlinu bile su sjajne. Razgovarala sam s Majkom i drugim važnim ljudima na dnevnoj bazi … to je bilo dovoljno. Ali možda vam je potrebno više … Ne. Naravno, postojao je trenutak kada sam se pitala: jesam li donjela pravu odluku? Ali to je bilo oko 2-3 dana prije moga putovanja u Berlin – pomalo uplašeno, normalno je, mislim. Sada znam sigurno da ne želim ostati ovdje u Rumunjskoj. Ne mogu, ovdje se gušim.

Provela sam cijeli dan s majkom. Neću napisati previše o njima – ne zato što vam ne vjerujem (hehe :)), ali obično teško govorim o “najvažnijim” ljudima u mom životu. Moji VIP su samo moji, čak i moje misli o njima su samo moje. A ako govorim  previše o njima, oni će biti još veći. Hehe. Oprostite ljudi.

Ništa ovdje za raspravu … Toliko monotonije … Pitam se, kako je obitelj Scheuch …